Ja sam Sandra, slobodna, tako sam dobila dijete

Ja sam Sandra, slobodna, tako sam dobila dijete
Ja sam Sandra, slobodna, tako sam dobila dijete
Anonim

Koje opcije ima slobodna žena da ima djecu? S četrdeset godina Szandra je odlučila krenuti sama. Uslijedile su neuspješne oplodnje i bočice, a onda je kći stigla posvojenjem. Koketiranje s donorom sperme, fantastičan ponovni susret s dvogodišnjom Fanni, a potom i raspad obitelji zbog djetetova romskog podrijetla. Pričao sam sa Sandrom.

Koliko dugo ste željeli dijete?

Oduvijek sam željela dijete, ali nikad nisam stigla pokušati s nekim i nisam slučajno ostala trudna. Ja sam na svoj četrdeseti rođendan odlučila da mi je dosta čekanja, želim dijete. Odmah sam se prijavila na Institut Kaáli, završila sam dvije oplodnje i zatim tri bočice.

Postoje takve paradigme da ako žena želi dijete, treba otići u disko i pokupiti nekoga…

U retrospektivi, znam da ako se oplođeno jajašce stavi u vas i ne zalijepi se, šanse da pokupite nekoga unutar 12 sati od ovulacije i začeća su prilično male. Uspiju samo oni koji to ne žele.

Naša slika je ilustracija
Naša slika je ilustracija

Jesi li me dobro primio u Institut za neplodnost?

Da. Kupio sam spermatozoide od instituta Krio, jedna doza bila je pedeset tisuća forinti.

Je li tada još bilo dovoljno sperme donora u sustavu?

Kad sam ga treći put kupovao bile su samo Danske, barem s parametrima koje sam naveo. Nisam bio maksimalist, dao sam samo visinu i da treba imati diplomu, ali tada je mađarska selekcija bila toliko loša da nisu mogli naći odgovarajuću. Također sam morao napraviti hrpu testova prije toga.

Je li bilo problema?

Jedan jajovod je bio začepljen, ali sve ostalo je radilo. U teoriji. Zatim prve dvije oplodnje nisu uspjele.

Jesu li rekli izgledi, kolika je vjerojatnost trudnoće preko 40?

Rečeno je pet posto za uspjeh pljoske. tb plaća za pet pokušaja.

I za samce?

Da, nema diskriminacije, ali to se događa svima samo svakih šest mjeseci, jer zavod ima godišnju kvotu koliko financiranih postupaka može primiti. Nakon toga sam imao tri neuspjele pljoske.

S kim ste mogli razgovarati o tome?

Sa svojim prijateljima. Pet mojih prijatelja je znalo za to, ali moji roditelji nisu. Nakon druge boce, rekla sam roditeljima, jednostavno sam bila shrvana neuspjehom, kad su me pozvali, onda su me i oni podržali.

Kako gledaju na slobodnu ženu koja pije boce vode?

Moji prijatelji su me bodrili i govorili mi koliko sam hrabar, ali također se ugledaju na mene i misle da sam hrabar u pogledu posvajanja.

Kako ste se nosili s kvarovima tijekom boce?

Nisam išao tamo kao većina ljudi, da su oni već probali, prošli puno toga i znaju da postoji problem. Otišao sam tamo znajući da mi nije ništa, osim da imam četrdeset godina. Istina je, gledajući unatrag, nikad nisam zatrudnjela, iako sam se više puta zaštitila metodom prekida, očito i to nešto znači.

I od tada svima koji su žene iznad 35 godina i još nisu imale djecu govorim da vrijednost AMH (Anti-Müllerov hormon) ukazuje na iscrpljenost jajnika, može se provjeriti krvlju, učiniti to što je prije moguće kako bi bili svjesni svojih mogućnosti. Do tada mi se ovo već dosta smanjilo, bilo je oko 0,3 oko treće bočice, tako da nisam imala skoro nikakve šanse zatrudnjeti. Naravno, možda se do tada dodatno smanjio zbog mnogih hormonskih tretmana.

A prve dvije boce napravljene su a da se nije ni pogledao ovaj hormon?

Ne, njima je u interesu da pljoske odu. Dakle, nije bilo dobro, ali nisam se srušio i prijavio sam se za posvajanje nakon drugog neuspjeha.

Zar u međuvremenu niste ni imali vezu?

Ne. Ali već sam se odlučila za posvajanje, ako ne bude išlo, idem ovim putem.

Jeste li imali problema s prijavom za posvajanje jer ste slobodni?

Nipošto. O cijelom postupku mogu govoriti samo pozitivno.

Kakvo ste dijete tražili?

Do četvrte godine nisam naznačio spol, zdravstveno stanje koje se moglo popraviti, niti uvjete u vezi s podrijetlom, zbog čega sam došao na red nakon godinu i pol.

U mađarskom sustavu samo jedna osoba ima priliku imati dijete ciganskog porijekla…

Da, ovo potvrđuju moji prijatelji. Ovo nije bilo pitanje za mene, također je na stranici za upoznavanje pisalo da je rasizam diskvalificirajući faktor. Moji su roditelji podržali posvojenje, ali se o podrijetlu djeteta nije razgovaralo. Kažu poslije da sam trebala pokrenuti razgovor s njima o tome da će dijete najvjerojatnije biti ciganin, nisu pitali za to.

Međutim, većina posvojive djece je romskog porijekla. Čudi me da to nisu pitali, jer smo se i prije svađali oko toga, a znali su da ne volim kad se o Ciganima govori s predrasudama. Moji su se roditelji suočili s tim kad sam prvi put sreo Fanniku.

Je li on bio prvo ponuđeno dijete?

Imala sam dvije preporuke prije nje, jedna se borila sa živčanim problemima, a druga djevojčica je rođena sa klupavcem.

Nisi ih ni gledao?

Ne. Nisu bili simpatični, nisam ništa osjetio po slici. Fannika je bila treća ponuđena, simpatična je već po slici. No, i njezina je priča teška, roditelji su joj bili mladi, na državnoj skrbi, no ona je potpuno zdrava i dobro se razvija, a prema slici je izgledala poput djevojčice s Tajlanda. Fanni je tada imala dvije i četvrt godine i živjela je s udomiteljima u malom selu.

Prije toga su ga upoznali s još jednim parom, koji je rekao ne jer su vidjeli da je previše vezan za udomitelje, stalno je prilazio njima da ih poljubi, a oni su se bojali da neće moći raskinuti. Kad sam otišao, odmah sam sjeo na pod da se igram s njim, a nakon sat vremena sam ga odnio na autobusnu stanicu u krilu.

Je li kasnije međusobno upoznavanje prošlo glatko?

Imali smo prijateljstvo iz snova. Tjedan dana kasnije, na vikendu, kad sam otišla sprijateljiti se, već sam spavala kod njega, okupala ga, nahranila, pelenala, obukla i odmah me prihvatio. Osjećala sam, osjećam, da smo stvoreni jedno za drugo. U usporedbi s pričama drugih ljudi, nikad nisam čuo za tako glatko ponovno okupljanje.

S udomiteljima je živjela petogodišnja djevojčica koja je dvije godine čekala posvojitelje, i ona se držala za mene, plakala kad će imati mamu. To je moglo pomoći procesu, Fannika je još bila premala da shvati što se događa, ali je čula da Katika čeka mamu, i shvatila je da je imala sreće, majka je došla k njoj. Srećom, Katika od tada ima i obitelj. Tamo sam proveo četiri vikenda, onda je došao Uskrs, doveo sam je kući ta tri dana, pa sam je vratio, a kad sam je konačno doveo, samo je udomiteljica plakala. Također je jako podržavao posvojenje, pričajući o meni Fanniki kao da sam mu majka. Kad sam ga dovela kući, nakon mjesec i pol dana, već me je zvao mama.

Ali zna li on da ste vi njegova posvojiteljica?

To je to. Pošto je bilo tako lako, nije ništa pitao u jedan glas, ja sam utihnula, pomislila sam, ajmo zajedno ojačati, a o posvojenju ćemo kasnije. Onda smo tako ostali neko vrijeme, nije to bila tema. Kad je malo narastao počeo je govoriti da mi je u trbuhu, dopustila sam mu, jer na takav razgovor se moraš pripremiti, ne možeš mu samo poluinformacije bacati.

I na kraju, kada i kako ste pokrenuli tu temu?

Prošle godine imao je četiri i pol godine kada sam s njim prvi put razgovarao o ovome. Pričala sam o udomiteljima, predstavila sam ih gledajući slike snimljene tijekom druženja. Mislio sam da će se možda sjetiti. Ali on ih nije prepoznao, rekao je da ne zna tko su.

Što si rekao?

Da si prije nego što sam te pronašao, živio s mamom i tatom. Tada se spomenula riječ posvojenje, tada je naučio što je posvojenje. Malo po malo, proširivali smo gradivo znanja: da nije rođen iz mog trbuha, nego iz mog srca. Stvarno je uživao u ovome. Kasnije se spominjalo da ju je rodila druga teta.

Čitala sam mu priče o posvajanju, u priči o Bajkovitom vrtu postoji mlada djevojka koja stavlja dijete na prag kuće vilinskog para jer ga ne može odgojiti. Pričamo o tome više puta, on zna da je izvjesna teta iz čije je utrobe rođen bila vrlo mlada, gotovo dijete.

Zato sam počela ići na sastanke Romadopt (klub za posvajanje romske djece) i Örökbe.hu, da upoznam posvojitelje, da znam kako se oni nose s tim problemom i da budem u takvom društvu. Dobro je podnio i ovu prepreku. Prošle godine posjetili smo i udomitelje. Tu ništa nije prepoznao, ali je istina da je odmah iz mog krila tražio da ode kod udomiteljice kad smo izašli iz auta, pa se podsvjesno nečega sjetio.

Otišao je gore igrati se s dečkima (unukom i udomljenikom, i zetom) na pola sata, nije se ni trenutka zabrinuo da ću ga opet ostaviti. Osjećao se dobro, susret ga nije pokolebao.

Zar se nije razgovaralo zašto on nema oca?

Naravno! Rekao sam da nema jer nemam partnera. Znate da to tražimo, također se šalimo o tome, da nije kao da odete u trgovinu i tražite tatu od 1,8 m.

Tražite partnera?

Naravno. U svakom trenutku bih lako mogao pronaći oca koji bi bio dobar otac djetetu, ali to nije dovoljno, želim i partnera za sebe. Ovi koje sam do sada upoznao, nisu zato što nisu htjeli, nego zato što ja nisam htio. Malo mi je teško zaljubiti se u nekoga, a da nije u braku ili nema drugih prepreka. A bez toga neće raditi.

Kada mi kažeš da imaš dijete kad se upoznate?

Odmah. To je također na mojoj registraciji, a također ću im reći da sam ga usvojio, pa će me ipak upoznati.

To je dobro, zar ne? Jer na slici nema drugog tate.

Da, većina muškaraca ima problem ako je djetetovo srce negdje drugdje, a ono kaže da ti nisi moj tata. On, pak, tome pristupa otvorenog srca.

A što muškarci kažu da je dijete ciganin?

Kao što rekoh, ovo dosad nikome nije bio problem, ali ni meni ne bi smetalo, jer ako je prepreka, onda mi taj čovjek ionako ne treba. Imala sam spojeve na koje sam i njega vodila i mogu reći da su na njega reagirali više pozitivno nego negativno.

Razgovarate li i vi sa svojom djevojčicom o tome da ste ciganke?

Zna i on za svog cigana, zna da je puno smeđi, slušamo cigansku glazbu, idemo na ciganske plesnjake. Kad smo jednom išli u vrtić, rekao je: "Koža mi je smeđa jer sam ciganin." Zatim smo razgovarali o tome. Vrlo je pametan i vrlo svjestan društvenih očekivanja, zbog čega nikome ne govorimo da nije primjereno buljiti u nekoga ili pitati zašto ujak nema noge.

Znate da ima ljudi koji ružno pričaju o Ciganima, ali samo o onima koji se ne ponašaju lijepo, ne oblače lijepo, ali ako je to u redu, onda nema problema. Želim da njegov identitet bude u redu, pa da razgovaramo o tome, ali ne pretjerujem. Želim da ima dvostruki identitet, mađarski, jer ga odgajam, ali i ciganski, zbog njegovih korijena. Definitivno želim izbjeći da postane odrasla osoba bez identiteta.

Ne ličite, vi ste plavuša, plavooka, on je crnokos, kreolske puti. Što ljudi govore?

Odmah dobijem pitanje od svih jesam li Indijac ili Turčin. Čak i ako kažem da je posvojen, oni i dalje pitaju: je li rođen u Mađarskoj? Ne mislim da je to poricanje, kao što misle mnogi posvojitelji, samo ne misle da su Cigani. Odgajateljice kažu da su ih neki roditelji pitali i je li im otac stranac. Otvoreno to rješavam, uvijek kažem da sam posvojena. Meni to ne smeta, a ne želim ni njoj. Prije nego što je shvatio, rekla sam mu iznad glave da je posvojen, sada i on to može čuti.

Što ljudi kažu o ovome?

Navikli su reći kapa dolje, hrabro, plemenito, ja sam dobra osoba, ugledaju se na mene. Vezano uz posvojenje nisam dobila nikakve negativnosti, dapače, otvorio mi se svijet, od tada imam puno više prijatelja. Moji kolege su također dobri u tome. Neki su rekli da okolina tako dobro reagira dok je dijete malo i slatko, ali prošlo je pet godina i još uvijek nije problem.

Jeste li i vrtiću rekli da ste posvojeni?

Naravno, ali nije bilo problema, obožavaju ga. Ali u grupi je dječak Vijetnamac i još jedna djevojčica egzotičnog izgleda i imena te plavokosa djevojčica Romkinja. Ne možete to vidjeti na njemu, ali možete vidjeti na njegovoj obitelji i njegovoj odjeći. Puno je važnije tko vodi dijete u vrtić i kako je obučeno, po drugoj djevojčici roditelji jasno vide da je Romkinja. Čujem puno negativnih stvari od drugih posvojitelja, ali mislim da puno ovisi o tome kakvo je dijete, kako se ponaša i tko ga uzme.

Kako je odgajati dijete sam? Kako to riješiti?

Nemam problem s tim, jer moje radno mjesto je jako dobro, oni su puni razumijevanja, vodim ih na ples, plivanje, idemo na puno kulturnih programa, sve se uklapa, jer radim do 4, srećom sve je blizu, idemo pješke do vrtića.

Ono što je teže je što ponekad odem u inozemstvo na službena putovanja, samo na 2-3 dana. Nažalost, moj odnos s roditeljima nije dobar kako bi mogao biti, a djeca mog mlađeg brata su prioritet, tako da u ovakvim trenucima svaki dan netko drugi brine o Fanniki, Fannina kuma, moja kuma ili eventualno drugi prijatelji. Uvijek to uspijem riješiti, a srećom i Fanni je sretna što je s ljudima koje voli.

Brat i ja nismo bili u dobrim odnosima već neko vrijeme, ali kad je saznao da izlazim s Fanni, napisao mi je u e-mailu da se više nećemo vidjeti.

Je li tvoj mlađi brat znao da želiš dijete?

Da, samo mislim da nije očekivao da će dijete biti ciganin. Kad sam prvi put vidio Fanni, te sam večeri otišao ravno svojim roditeljima. Odmah sam im rekla da se želim s njim sprijateljiti, doznao je moj mlađi brat od njih. Do tada više nismo bili u tako pravom bratskom odnosu.

Jeste li roditeljima pokazali fotografiju djeteta?

Da, i nažalost, naivna kakva jesam, rekla sam mu njegovu obiteljsku pozadinu, iako sam mogla lagati ili reći da ne znam više. Moj brat je tada prekinuo sa mnom, iako sam tek počela sklapati prijateljstva.

Što nije bilo u redu s tvojim mlađim bratom?

Rekao je - iako to znam samo od roditelja, posredno - da nema problema s Ciganima, samo se boji za svoje dvoje djece. S jedne strane, zbog diskriminacije, da bi se, ako se igraju zajedno s mojom kćeri na igralištu, mogli uplesti u eventualni incident, a s druge strane, da će biološki roditelj htjeti saznati gdje je dijete., otkriti tko smo, pa će doći čak i do mog mlađeg brata, i ucjenjivat će nas, uključujući i njega.

Prilično profesionalna paranoja.

Da. Iako sam rekla da sam to pitala u uredu za skrbništvo, a nikada nije bilo slučaja da su biološki roditelji nakon posvojenja saznali gdje se dijete nalazi, uglavnom ih nije ni briga. Nakon toga su moji roditelji bili toliko drski da su me zamolili da ne vozim auto u selo kod udomitelja, da netko ne vidi broj tablica i po tome sazna tko sam. Pratio sam to.

Što su tvoji roditelji rekli?

Kad su moji roditelji saznali, isprva su to još teže primili, ali su se onda potpuno okrenuli protiv mene kao rezultat ispiranja mozga mog mlađeg brata. Vikali su na mene, a onda su isplivale dvadesetogodišnje zamjerke. I moj otac je govorio da je pedeset posto utjecaj genetike i da se dijete s četrnaest godina želi oženiti, imati djecu, a kad poraste, sigurno će ga privlačiti romski dječaci. Povratili su i da me njihovo mišljenje ne zanima, nisam sjeo da s njima o tome razgovaram.

Kao da mi je stalo, bila sam potpuno shrvana tjednima kada sam trebala biti sretna zbog djeteta. Ali i da smo o tome razgovarali prije, pljunuo bih si u lice da sam rekao da mi romsko dijete ne treba zbog njegovog porijekla. Nisam stekao prijatelje kao drugi, uz podršku obitelji, ali bez obzira na izglede.

Rat živaca trajao je dok nisam doveo Fanni kući, onda su se pomirili, ali do tada su se nadali da će vidjeti hoće li je žestoki otpor moći pokolebati. Raspitivala sam se o stavu i prihvaćanju obitelji kod drugih roditelja koji su posvojili romsku djecu i ni od koga nisam čula sličnu priču.

Naša slika je ilustracija!
Naša slika je ilustracija!

Od tada tvoj mlađi brat nije razgovarao s tobom?

Ne od tada. Ali treba dodati da ni ja to ne želim. Na ovoj razini razočaranja, teško je zamisliti rješenje.

Niste na obiteljskim događanjima?

O ne! U toj posebno odbojnoj poruci kategorički je izjavio da se nećemo sresti ni na jednom obiteljskom događaju. Zato nismo ni proslavili očev 70. rođendan, jer moj mlađi brat ne priča sa mnom, pa nije bilo nikakve proslave. Mnogi su rekli da je moj mlađi brat bolestan. Ali moji roditelji misle da je to normalno i da sam ja kriv.

Može li Fannika upoznati svoje rođake?

Ne. Njezini sinovi niti ne znaju da Fanni postoji. Drugim riječima, to nije istina. S mojim kumčetom iz prvog braka mlađeg brata, koji ima skoro 16 godina, u jako smo dobrim odnosima, zajedno idemo na odmore i putovanja, često se viđamo. No, zbog toga njegov otac više ne održava kontakt s njim (naravno, i ovdje je istina da njihov odnos prije nije bio dobar). Ne opravdavamo njegova očekivanja, ne plešemo kako on zviždi, pa nas je jednostavno izbacio iz svog života. Znam da zvuči užasno, i jest.

Jesu li vaši roditelji prihvatili vašu kćer?

Jako vole Fanni, dobro se brinu o njoj, pravi su super bake i djedovi. Da nije bilo mog mlađeg brata, mislim da bi sve bilo u redu. Ali ovako ćemo uvijek biti drugorazredni članovi obitelji, oni smatraju da se obitelj raspala zbog Fanni, što nije istina, jer odnos je prije bio loš, ali ne tako loš. Usput, Fanni ni ne zna da imam brata. Reći ću mu kasnije, ali mislim da se isplati ako bolje razumije.

Mislite li da će se ova svađa riješiti?

Ne vidim priliku za to. Ne s mlađim bratom, već s roditeljima igramo za opstanak, jer oni mene vole, a i ja njih. Jako mi je žao što su dovedeni u takvu situaciju, ali ne mislim da ja imam veću ulogu u tome. Ne bi mi se usudili ovo učiniti da je pored mene bio muškarac.

Dakle, iako imam 45 godina, oni misle da sam trebala tražiti njihov pristanak, moj mlađi brat također misli da ga trebam pitati za savjet jer sam sama. Kad bih mogla pronaći muškarca koji bi stajao uz mene, to bi moglo poboljšati stvari.

Možete pročitati više priča o posvajanju na

Preporučeni: