Nitko ne može podnijeti sramotu na duge staze

Sadržaj:

Nitko ne može podnijeti sramotu na duge staze
Nitko ne može podnijeti sramotu na duge staze
Anonim

"Najradije bih nestao s lica zemlje. Pobjegao bih od svijeta. Prestao bih postojati". Ovo su vjerojatno sve misli koje su već prošle kroz glavu mnogih od nas. Zajedničko im je da se iza svake od njih krije osjećaj srama koji je jedno od najbolnijih iskustava ljudskog postojanja. Sram ima razoran učinak na naše duše, ugrožava naše društvene odnose i značajno zasjenjuje našu sliku o sebi. Sram je nepodnošljiv, pa ga instinktivno pokušavamo izbjeći, ali naravno najbolje je ako ga možemo spriječiti. Uz pomoć psihologije možemo bolje razumjeti ovu mučnu pojavu i njene posljedice, a samim time i lakše se nositi s njom.

shutterstock 295688654
shutterstock 295688654

Sram šteti našim odnosima

Situacije srama su nepodnošljive, pa nas tjeraju da odmah nešto poduzmemo. Dok smo prisiljeni osloboditi se njegovih okova, potrebno nam je brzo rješenje. Prilikom ispitivanja takvih stanja, istraživači su uočili u osnovi dvije vrste reakcija. Osoba ili pokušava pobjeći iz situacije i eliminirati je ili reagira izbjegavanjem odgovornosti. Potonje se najbolje može postići impulzivnim djelovanjem, prikrivanjem srama ljutnjom prema drugima. To je situacija kada nesvjesno počnemo kriviti druge za vlastitu pogrešku, zbog koje smo zapravo razvili osjećaj srama, te im ga "svalimo" ili, psihološki rečeno, projiciramo na njih. Bez obzira na to što niti jedna nije previše konstruktivna, obje strategije zapravo služe preživljavanju, odnosno otklanjanju osjećaja srama. Uostalom, još uvijek je lakše naljutiti se na druge ili se izvući iz situacije nego utonuti u sram, zar ne?

Stid izolira i vodi do usamljenosti

Ako ovim dvjema reakcijama pristupimo iz drugačijeg kuta, vidimo da u oba slučaja zapravo osjećamo poriv za djelovanjem, što prije ili kasnije rezultira prekidom veze s onim drugim. U tom smislu, sram je osjećaj "usamljenosti" koji nas izolira čak i od onih koje volimo i s kojima smo u dobrim odnosima. Da ne spominjemo da kada se posramimo, obično smo skloni poricati čak i očite stvari ili čak zatvarati oči na njih: "ostavi me na miru, dobro sam! Dobro je, samo sam malo odlutao."

U stvarnosti, međutim, radi se o činjenici da je sram inherentno relacijski fenomen, a njegova usamljena priroda prije je rezultat naših unutarnjih reakcija. Doživljaj srama determiniran je prosudbama drugih, a time i osjećaj obezvrijeđenosti, što obično uključuje želju za bijegom, napadom, tjeranjem ili skrivanjem. Sve te želje su stvari koje vas udaljavaju od drugih i prekidaju vašu vezu s drugima.

Razmislimo koliko puta smo tijekom djetinjstva od roditelja, rodbine i učitelja dobili sljedeće rečenice: "Loš si, sram te bilo, vidi što si opet napravio!". Djetinjstvo je također važno u tom pogledu, jer su djeca, bez čvrstog identiteta, izuzetno osjetljiva i oblikuju svoju sliku o sebi, vrijednosti i samoregulaciju na temelju vanjskih povratnih informacija. Ako dijete stalno mora doživljavati sram zbog prethodno navedenih rečenica, sklonost sramu postaje dominantna u njegovom unutarnjem samoregulacijskom sustavu, zbog čega se poistovjećuje s negativnom slikom koja mu se crta, tako da će naposljetku moći osjećati sram čak i pred samim sobom, sam, a njegovo će ponašanje biti vođeno motivacijom da izbjegne sram.

Sram zamrzava naš emocionalni svijet i naše razmišljanje

Kad smo već kod obrazovanja, valja spomenuti i rezultat istraživanja prema kojem osjećaj srama ima negativan odnos s praksom empatije. To znači da kada se osoba nađe u sramotnoj situaciji, ona nije u stanju obratiti pozornost ili razmišljati o potrebama, osjećajima i mislima drugih. Tako je, primjerice, onemogućeno ono što roditelji očekuju nakon takve rečenice - primjerice, da dijete shvati da ono što je učinilo nije dobro za druge - jer nam stanje srama blokira razmišljanje, a kamoli tako složeni emocionalni i mentalni procesi kao što su empatija ili empatija.

Kada netko kaže drugome "sram te bilo", ne poriče svoje ponašanje, već cijelu svoju osobu. Kao rezultat toga, onaj tko doživljava osjećaj srama također se suočava s cijelim sobom. Jer to stvara dubinu napetosti koja se ne može održati. Zato se impulzivne, impulzivne reakcije koje se pojavljuju kao čest odgovor zapravo mogu smatrati obranama koje imaju za cilj okrenuti situaciju i služe za odvraćanje odgovornosti. To dokazuju i rezultati istraživanja prema kojima su neprijateljstvo, razdražljivost, uvredljivost i sumnjičavost povezani s osjećajem srama.

Zbog toga, kao i zbog inhibirane prirode sposobnosti empatije, osoba koja doživljava sram nesputanim ponašanjem često svoju frustraciju pretvara u izljeve bijesa, budući da nije u stanju obratiti pozornost na potrebe drugih u taj trenutak. Svatko može primijetiti ovaj fenomen kada sljedeći put vidi ili dođe u kontakt s, na primjer, djecom koja imaju napade bijesa i bijesa.

shutterstock 296799968
shutterstock 296799968

Sram nas teleportira u prošlost

Sram aktivira naše emocionalno pamćenje i evocira najgora iskustva našeg djetinjstva. Osim toga, nažalost, radost koja se može doživjeti samo u sadašnjosti ne može se prilagoditi, kao ni tijek iskustava koji vode razvoju sreće. U takvim se trenucima i odrasli ponovno pretvaraju u djecu stjeranu u kut. Budući da zamagljuje i naše razmišljanje, nemoguće nas je spriječiti da se vratimo svojim osjećajima, mislima i uvjerenjima o sebi koje smo davno prerasli u vezi s iskustvom srama. Emocija srama može se tumačiti bipolarnom dimenzijom "ja sam loš - ja sam dobar", koja je karakteristična samo za malu djecu, budući da do njihove odrasle dobi većina ljudi već ima nijansiranije mišljenje o sebi i njihovo ponašanje.

Sram koči napredak

Jasno je da se djeca ne mogu duhovno razvijati ako su stalno suočena sa sramom. Situacije srama tijekom odgoja djeteta pridonose razvoju svojevrsnog narušenog samopoštovanja, što dovodi do sklonosti sramu. Ako je ta sklonost u nama jaka, onda ne možemo napredovati u našim odnosima, jer što više puta iskusimo osjećaj usađen u nas u djetinjstvu, to više puta dolazimo u sukob s drugima koji su nam važni. Osoba koja je djetinjstvo proživjela s iskustvom da su joj najbliži stalno izazivali osjećaj srama, razumljivo je da u odrasloj dobi teško vjeruje bliskima, iako ima istu potrebu za bliskošću i intimnošću kao bilo tko drugi, ali ga i dalje izbjegava ili njegovu sigurnost možete iskusiti samo povremeno.

Idemo ispred toga

Naravno, nije da je bolje da se od sada svi zatvore među četiri zida, da slučajno ne dođu u neugodne situacije. S druge strane, svakako će svakom čovjeku biti od koristi ako više pažnje posveti odnosu prema sebi i bolje prati unutarnje emocionalne reakcije te razvija samosvijest. Ako se možemo prebaciti iz "ja sam loš" modus u "ja sam dobar, ali sad sam napravio nešto loše" dimenziju, već smo ispred. U takvim slučajevima destruktivni sram možemo zamijeniti puno blažim, podnošljivim i podnošljivim osjećajem: krivnjom, koja je puno razvijenija i konstruktivnija socijalna emocija. To nam pomaže da shvatimo što smo pogriješili i potiče nas da to promijenimo ili poboljšamo.

Tako nas sram paralizira, a zdrava razina krivnje nas motivira, potiče na pronalaženje rješenja, a nakon njegove spoznaje izaziva radost i olakšanje te pozitivno utječe na našu sliku o sebi. Barem zato što se krivnja odnosi na radnju koju smo počinili, a ne na cijelu našu osobu. A ako nešto možemo učiniti dobro, onda se možemo osjećati učinkovitima i dobiti priznanje drugih, tako se možemo približiti drugima.

shutterstock 331257230
shutterstock 331257230

Pišite nam

Trebate li pomoć ili savjet? Pišite nam na [email protected], a mi ćemo vam odgovoriti ovdje, u seriji Ego blog life coach, naravno čuvajući anonimnost naših čitatelja!

Kristóf Steiner, primjerice, rado odgovara na pitanja i zahtjeve čitatelja koji započinju novi život u inozemstvu, duhovnih tragatelja, onih koji se bore s poremećajima prehrane ili čitatelja koji su isključeni zbog svoje seksualne orijentacije ili podrijetla. Savjetnica za ovisnosti Kamilla Marjai bavi se kemijskim i bihevioralnim ovisnostima, ali također rado odgovara na pitanja rodbine ovisnika. Psiholog Dániel Juhász dječji je psiholog, savjetnik za parove i obiteljsku terapiju te autor bloga Human Psychology, kojemu se sa sigurnošću možete obratiti u vezi s obiteljskim, bračnim i obrazovnim problemima. Life coach tim čine i Kurán Zsuzsa, psiholog, savjetnik za obiteljsku terapiju i Franciska Sebők, specijalist psiholog, zaposlenici emPatike, kao i Diana Sákovics, psiholog, koji rado pomaže parovima i seksualnim problemima, usamljenosti, životnim krizama. Pišite nam s povjerenjem, potrudit ćemo se pomoći!

Preporučeni: