Stambeno naselje u kojem živim s tobom

Sadržaj:

Stambeno naselje u kojem živim s tobom
Stambeno naselje u kojem živim s tobom
Anonim

Hipster Tumblis izložba za dobar osjećaj o stambenim naseljima, estetici, korumpiranim političarima. Ljenjivci i depresivne boje svakodnevnog života u galeriji Godot Noémi Mondik i Orsi Kovács

Odjel za um iznad klase

U Galeriji Godot do 15. studenoga otvorena je Orsijeva izložba pod nazivom "You are looking for teen shirtless robots" Noémi Mondik i Kovács, pod nazivom Living here is not bad i Living here is not good. Srećom, slike su dostupne i na internetu pa oni koji su propustili ne moraju brinuti. Dvoje mladih umjetnika ima jednu zajedničku crtu: s jedne strane oboje su zvijezde mađarskog interneta, točnije mikroblogerske subkulture, as druge strane stvaraju svoje kreacije programom Paint, kreirajući laku dešifrirati vizualni svijet. Sam naslov izložbe prilično je depresivan, dapače rezigniran, priziva davne partijske dane: "nije loše" i "nije dobro" zajedno nisu ništa. No, ove slike ne zrače ništavilom, već maksimalnom ironijom, koja je umotava u hipstersko ruho da je živjeti ovdje više sranje nego išta drugo.

Slika
Slika

Bavim se slikanjem portreta

Noémi Mondik, slikarski kroničar stambenog naselja Kispest, vodi gledatelja u izlupane vagone podzemne željeznice, u torbe teta koje su vidjele bolje dane, u po život opasna vrtićka igrališta, u bezbrojne sive kuće, podvožnjake, u brade beskućnika i na pločnike pune psećih govana, sve u zlatnom oblaku oduzete ironije i intelektualnog kiča.

Drži krivo ogledalo samosažaljivim humanističkim znanostima na isti način kao što to čini kampu za čitanje visoke književnosti Éva-Vass Virág Fejős, onima koji idu u solarij, onima koji čekaju bus, onima koji ravnodušno okreću glavu, onima koji jedni drugima pregledavaju košarice u supermarketu. Tekstovi koji nadopunjuju slike dijelom se temelje na nevjerojatnim prekidima - poput citata Coelha - a dijelom na alternativnoj glazbenoj sceni depresivne mađarske stvarnosti, poput pjesme "Manic Depression" bendova Balaton i Trabant. Prilično je indikativno da je naslov izložbe ujedno i stih iz pjesme Ez a varos klasičnog underground art-punk-novovalnog benda 80-ih Európa Kiadó. Tamás Cseh, jedan od najvažnijih kroničara Budimpešte, također se pojavljuje na izložbi, na slici "Kada János i Tamás ujutro ustanu, kao što je ovdje običaj, silaze po mlijeko".

Kovács Orsi, odnosno autor bloga Tumblr You are not looking for these robots, iznosi ne društvene, već političke probleme. Njegov karakterističan lik je ljenjivac, koji je prisutan na većini njegovih slika, u sobi, na stolu ili na glavi raznih uglednih ličnosti. Jedan od njegovih najduhovitijih radova, Portret Painting, promišlja o skandalu Tereskova-Orbán, koji je u posljednje vrijeme razdvojio kulturnopolitičke i umjetničke teorije, a koji je dobro dokumentiran kako u stručnom tako i u tabloidnom tisku. Svaki rad u seriji od šest slika prikazuje portret Tereskove Kriszte Nagy, koja je naslikala portrete Viktora Orbána s istim naslovom - hvalevrijedna je samoironija galerije Godot da su i oni tamo izloženi. Iza portreta Tereškove, u pozadini slika, između ostalog, pojavljuje se Orbánovo lice, neizostavnog ljenjivca i naravno vječnog favorita, vladinog dizajnera interijera Györgya Feketea.

Slika
Slika

Neće biti neto poreza

U svakom slučaju, izložene slike su smiješne, istina, služe vrlo slojevitom ukusu: nije slučajno da je i javno mnijenje podijeljeno. Mnogi ih ne vole, i to ne samo zato što je Noémi Mondik ljetos digla prašinu kao članica žirija s jednim od startupa zablude zvanom Ki Mit Tube, već zato što misle da slike koje dočaravaju stil dječjih crteža kao kič aktualnih političkih gegova ili prekombiniranih intelektualnih duhovitosti. Mora se priznati da je ciljna publika slika očito onaj sloj kojemu pripadaju i sami kreatori. Mlada srednja klasa u posljednje se vrijeme spominje u vezi s nekoliko važnih kulturno-političkih pitanja, iz koje potječe i većina domaćih mikro i prostih blogera, kreativnih čuda, novinara i samoprozvanih tvoraca mišljenja. Mnogo razvikani film Nešto je čudno i neobjašnjivo, Tumbler pod nazivom Faszom, koji ima veliku bazu obožavatelja i sadrži samosažaljive pjesme nakon prekida, te uspjeh dviju djevojaka koje su glumile pokazuju da medij temeljen na ironiji, kulturnom reference i životni stil identiteta također ima ciljnu publiku i srećom su se našli. Kritički ton izložbe također otkriva da je ova mlada skupina potpuno nalik svojim zapadnoeuropskim ili američkim suvremenicima - ili barem takvi žele biti. Činjenica da to ne uspijeva uvijek je u velikoj mjeri posljedica podmuklog puzajućeg Kádár sustava.

Glupa, glupa kulturna politika, korupcija uzdignuta na državnu razinu, gledanje birača konkretno glupi, servilni javni mediji i digitalna nepismenost, odnosno obilježja aktualne vlasti, utjelovljuju mnoge stvari koje ova generacija mrzi. Povodom friziranog poreza na internet već je nekoliko ljudi napisalo da je upravo ta mlada srednja klasa ustala ispred MacBooka i rekla dosta je depresije, retardacije, upiranja u druge, samosažaljenja i razmišljajući o prošlosti. Pisali su i - uzgred, također na Tumbleru - da je formula prilično jednostavna: Zapad nije kickast, ali Istok itekako jest, pogotovo za generaciju koja je nakon promjene režima krenula u školu i njezine pripadnike. nisu ukorijenili automatizam da se riječ moći slijepo mora poslušati. S vremena na vrijeme, čak i mladi konzervativni novinari izbjegnu vruću zavrzlamu o tome zašto je vlada koja je stalno u sukobu sa zapadnom Europom, ali podjarmljuje poludiktatorske režime na istoku, bezobrazna i neprihvatljiva.(I ponekad je još uvijek iznenađujuće.)

Slika
Slika

Ljenčina na glavi

Poput svog zapadnoeuropskog kolege, mađarski hipster konzumira tabloidne sadržaje, Starbucks kavu, rosé spritz i zanatske hamburgere, naručuje predmete skandinavskog dizajna i mikroblogove s iPhonea 6, zamišljajući sebe kao političkog analitičara i novinara. U stvarnosti, međutim, svaki dan je prisiljen suočavati se s činjenicom da mora živjeti ovdje, što nije loše, jer moglo je biti i gore, ali nije ni dobro.

Postoji, s jedne strane, generacijski i supkulturni osjećaj, koji ove slike savršeno dočaravaju, as druge strane, neurotično i zastarjelo društvo koje nimalo ne voli ovu supkulturu.

Vrijeme će pokazati koliko su istinite pretpostavke prema kojima samosvjesni mladi ljudi u 20-im i 30-ima od sada žele demokraciju, više od mamca Ankerta, ali brzo i kratko, tako nešto ima svoju društvenu pozadinu Živjeti ovdje nije loše i živjeti ovdje nije dobro za vaše slike. I premda je vrlo smiješno da tijekom posjeta tvornici Péteru Szijjártóu umjesto šešira po glavi gmiže meduza, baš kao što lenjivac puže po glavi Imrea Kerényija, koji sjedi ispod portreta Imrea Kerényija, budući da je i ovo šala, samo bez smiješne lijenosti. I bit će tako sve dok dopuštaju - recimo Imreu Kerényiju i Györgyu Feketeu - da svoje isključujuće ideje izgovaraju kao vječnu istinu i bez posljedica izdaju svakoga kome se to ne sviđa.

Smiješni ljenjivac s bloga Tinemezeketarobotokatkerisetik zapravo je simbol društvene savjesti na glavama Máté Kocsis, Rózse Hoffmann ili Györgya Feketea. Ova generacija mogla bi biti ona lijena, kritična masa koje još nema, koja se penje u lice pokvarenim, licemjernim, uhljebljenim velikim gospodarima i kaže: mi želimo živjeti u Europi. Jer situacija je takva da ako ne bude promjena, polako će stvarno svi otići u London prati suđe. Jer ovdje nije loše živjeti, ali nije ni posebno dobro trenutno.

Preporučeni: