Zločestiji smo nego prije pet godina

Zločestiji smo nego prije pet godina
Zločestiji smo nego prije pet godina
Anonim

Nisam mislio da ću se jednog dana žaliti da me smeta trzanje ljudi, ali sada je došao taj trenutak. Dogodilo mi se da sam drugi put majka i moram to pustiti, ovo mi je stanje omogućilo da otkrijem zanimljiv i prilično tužan fenomen. I ja sam bila trudna prije pet godina, pa se sjećam kako su se stranci nekoć odnosili prema ženama s velikim trbuhom.

Nekoliko poznanika se tada bunilo da im ne ustupaju mjesta, ili im kasnije ne pomažu s kolicima da se popnu ili siđu niz stepenice, ili da jedva stignu na drugu stranu jer vozači ne bi prestao. Slušajući ih, nisam ni shvaćao na kojem drugom planetu živim, jer nikad nisam doživio nikakvu neugodnost u javnom prijevozu.

shutterstock 37792024
shutterstock 37792024

Jedino što mi je bilo teško je preći zebru s dječjim kolicima, vozači stvarno nisu stali kad su me vidjeli kako tu kipam. A bilo je i trenutaka kada je netko na cesti s više traka stao i mahnito mi mahnuo da prijeđem, ali su ostali naravno jurili brzinom od sto u drugim trakama.

Vraćajući se javnom prijevozu, nikad nisam mislila da ću nekoliko godina kasnije jačati tabor žena koje se žale. Ali sada je sve stvarno drugačije nego prije pet godina. Kako je zima dugo trajala, kaput koji mi je pokrivao trbuh skinuo se tek prije nekoliko tjedana. Dugo nisam mogla procijeniti je li moja trudnoća već vidljiva pred strancima. Ono što se dogodilo jednog dana pojačalo je tu neizvjesnost u meni, jer iako ne ujutro, popodne je već bilo vidljivo da sam novopečena majka. Jedno jutro na tramvajskoj stanici kraj mene je stao čovjek od četrdesetak godina i propisno me odmjerio. Da, definitivno sam se osjećala kao da je vidio da sam trudna. Nekoliko minuta kasnije, skočio je na vrata koja su se otvarala ispred mene i sjeo na posljednje prazno mjesto nekoliko centimetara od mene. Bila sam iznenađena, ali sam se uvjerila da je možda samo mislio da sam bucmasta.

Tada sam istog dana na putu kući dospio u prilično neugodnu situaciju. Opet nas je bilo puno, stajao sam. Teta silazi s obližnjeg sjedala. Na sjedalu do njega, njegova mi djevojka kaže da sjednem. Na to žena u četrdesetima poput munje dovodi svoje dvoje djece osnovnoškolske dobi i tjera ih da sjednu. Okreće mi leđa. Dobro, pomislio sam, neka djeca sjednu.

Ali stara se počela glasno svađati s njim, zašto mi ne ustupi mjesto, zar ne vidi da sam trudna? Zašto, nije nosila djecu u trbuhu? A on je već skočio i, glasno nastavljajući svoj govor, gurnuo me prema svom mjestu da odmah sjednem, a uostalom, kakav je to svijet da osamdesetčetvorogodišnjak mora ustupiti svoje mjesto.. Pokušala sam ga smiriti, rekla sam mu da ostane, samo ću prestati, ionako ću brzo sići, ali nije mi dopustio. Dobro je što sam stvarno čekao samo 5 minuta i sišao, jer je bilo jako neugodno.

Ili je trudna ili se udebljala
Ili je trudna ili se udebljala

Nakon par tjedana došlo je proljeće, skinuo se kaput i svi su jasno vidjeli što se događa. Unatoč tome ništa se nije promijenilo. U autobusu i podzemnoj željeznici ljudi se posebno drže svojih sjedišta, jednostavno im ne pada na pamet zamijeniti se sa ženom s velikim trbuhom. Čak ni ako moram stajati toliko blizu (nenamjerno) da su mi glave gotovo u trbuhu. Više vole pozorno čitati ili koristiti mobitele, ali naravno kradomice gledaju oko sebe. Tramvaj je zanimljiv, barem ovaj kojim se ja vozim, malo je humaniji, jer je češći slučaj da te primjete i kažu da sjedneš.

Najgore se dogodilo prije nekoliko dana. Morao sam ići autobusom s našim malim psom i ruksakom na leđima. Sva mjesta u autobusu bila su zauzeta. Među ljudima koji tamo sjede ima mladih, starih ljudi, ljudi s tetovažama i običnih ljudi. Nikome nije palo na pamet da možda nije dovoljno sigurno da buduća majka manevrira stojeći na stepenicama s jednom rukom i ruksakom. Kad je netko ustao da siđe, bio sam sretan, ali je s druge strane skočio mladić, tako da nisam imao priliku ni sjesti na slobodno mjesto. Čekala sam ovako oko 10 minuta. Skoro sam izviždao. Naravno, muž mi je smetao kod kuće zašto nisam zamolila nekoga da mi ustupi svoje mjesto, ali onda, eto, to je bio tako ponižavajući i usran osjećaj da nisam ni pomislila razgovarati s tim ljudima, a kamoli da ih išta tražim.

Je li doista neshvatljivo da trudnica ne želi sjediti iz lijenosti ili takvih privilegija, nego radije zbog umora ili sigurnosti? Uvijek se bojim da će netko kad naglo zakočim pasti na mene ili me udariti laktom u trbuh, a tko će mi se onda ispričati?

Je li se svijet doista toliko promijenio? Ili sam samo imao sreće prije pet godina?

Preporučeni: