Jedno i polgodišnje dijete umrlo je od gladi u Agárdonu. Nevažno je da li je to zbog lagane prehrane ili ne. Što se mene tiče, ovome mogu dodati da još nisam smislio što bi bilo pravo okrutno mučenje za roditelje, jer jednostavno udaranje dok se ne pomakne čini se previše popustljivim.
Ali zapravo, kako se takav slučaj uopće može dogoditi? Kako to da dijete od četiri i pol kile umre od gladi s godinu i pol, dijete koje je sa šest mjeseci imalo šest kila, a trebalo bi imati barem 10-11 kila čak ako je on filigran.
Postoje rupe u sustavu, a čini se da se barem jedan takav slučaj provuče kroz njih svakih nekoliko godina. 2007. godine dijete je jedva preživjelo, a otac mu je od tada na prisilnom liječenju.
1. Dadilja
U tom slučaju, svima prva pomisao je dadilja. Logično je, samo što većina nas niti ne zna, skrb o dadilji može se otkazati pismenim putem. Ako se to dogodi, skrbnik više neće igrati ulogu u slučaju. U takvim slučajevima, na temelju relevantne uredbe ESzCsM iz 2004., medicinska sestra mora obavijestiti službu za skrb o djeci i obiteljskog liječnika da se to dogodilo.
Uredba glasi ovako: „Dužnost dadilje je: (…) pismeno obavijestiti službu za skrb o djeci i obiteljskog liječnika ako zakonski zastupnik odbije koristiti njegu lokalne dadilje (posjete obitelji), ili pokrenuti službeni postupak za zlostavljanje djeteta, u slučaju teškog zanemarivanja, samoprouzročenog ozbiljnog ugrožavajućeg ponašanja djeteta ili drugih razloga ozbiljne opasnosti (…)"
Prema riječima mama Agárdi, proteklih godina bilo je nekoliko promjena skrbnika iz različitih razloga, ali su također navele da su sve tri skrbnice s kojima su bile u kontaktu savjesno obavljale svoj posao.
Na temelju pomalo kontradiktornih izjava, nije jasno kakva je bila situacija s ovom obitelji, jesu li doista odbili skrb babice ili ne. Regionalno nadležni skrbnik jednom je dobio pristup obitelji, ali nakon toga ne, to je sigurno. Prema nekim izjavama, Služba za zaštitu djece više je puta prijavljivala događaj službi za skrb o djeci, a prema pisanju medija policija je oduzela dokumente koji to dokazuju. No, prema izvješću Indexa, to nije očito.
2. Pedijatar
Druga linija obrane je u principu pedijatar koji dijete mora vidjeti i pregledati barem tijekom obaveznih cijepljenja i provjere statusa. Ali, nažalost, ovo se također može igrati na nekoliko načina.
Jedan od slučajeva je kada roditelji jednostavno krivotvore dokumente o zdravstvenoj skrbi. Budući da je pedijatar dotične obitelji u Agárdu u načelu bio iz Pešte, to se neće nužno otkriti čak i ako medicinska sestra osim vješto krivotvorina vidi i djetetove papire. Ako nemate dadilju, nemate više sreće.
Još jedna praksa poznata u obiteljima koje su izrazito protiv cijepljenja je, na primjer, traženje liječnika koji će, uz određenu novčanu naknadu, udariti pečatom potrebne podatke u djetetovu knjižicu cijepljenja.
U principu, statusni pregledi su obvezni u dobi od 1-3-6 mjeseci, s godinu dana, a nakon toga jednom godišnje, to mora biti navedeno u zdravstvenom pregledu, svi su dio općeg liječnički pregled, koji prema propisima mora obaviti pedijatar.
U ovom slučaju još se ne zna je li dijete doista imalo liječnika ili je to samo lažirano/isplaćeno. Ako jest, postavlja se pitanje je li dijete primilo obavezno 15-mjesečno cjepivo MMR. Jer sasvim je zamislivo da je dijete na pregledu nakon godinu dana bilo sasvim dobro, ali je od zadnjeg cijepljenja do njegove smrti prošlo samo 3 mjeseca. Naravno, odrasla osoba lako može umrijeti od gladi za tri mjeseca, a kamoli dijete. Postoji pretpostavka da je obitelj djetetu davala samo majčino mlijeko, da je tako, djetetov razvoj već bi bio zaostajao za idealnim mjesecima ranije, a nakon šest mjeseci života samo majčino mlijeko više nije dovoljno.
3. Služba za skrb o djeci
Kako se pokazalo, ako obitelj odustane od skrbnika, slučaj se prosljeđuje službi za dječju skrb (kolokvijalno: skrbništvo). Za razliku od medicinske sestre i pedijatra, pregled službe za skrb o djeci se u načelu ne može odbiti, oni se moraju primiti.
Međutim, prema pisanju medija, iz nadležnog ureda za skrbništvo su izjavili da nisu zaprimili slučaj izgladnjelog djeteta. Također, jednom je do toga došlo jer su pismeno pozvali roditelje da im prijave dijete rođeno kod kuće. Ali kasnije, prema trenutnim informacijama, nisu igrali nikakvu ulogu.
Budući da Služba za zaštitu žena i djece u raznim priopćenjima za javnost iznosi kontradiktorne stvari, za sada nije moguće jasno sagledati slučaj.
4. Predrasude i njihovo odsustvo
Činjenica da je obitelj živjela u urednim uvjetima iu dobroj financijskoj situaciji igrala je ulogu u gotovo svakoj vijesti. U takvim slučajevima ne mogu se osloboditi pomisli da je na djelu nekakva obrnuta predrasuda. O tome kako ljudi reagiraju kada je riječ o tome da romska obitelj u svoju jednosobnu kuću dovodi svoje treće dijete, mogla bi puno reći naša zaštitnica. U takvim trenucima svi su zabrinuti, svi očekuju da je sve jako dobro kontrolirano. Redovito se postavlja pitanje zašto se dijete uopće šalje kući u takvim okolnostima.
Međutim, kada dobrostojeća bijela obitelj živi u svojoj lijepoj kući, čini se u redu što nema ni dadilje, ni pedijatra, niti ičega.
Ovako o tome piše materijal za profesionalce koji pomaže u prepoznavanju zlostavljanja i zanemarivanja:
"Zlostavljanje djece događa se u svim društvenim slojevima, ali postoje obiteljski i individualni čimbenici rizika koji zahtijevaju povećanu pozornost. U slučaju obitelji s višim društvenim statusom, zlostavljanje nije nužno manje, zlostavljanje, otkrivanje i zaštita djetetu je ipak teže. Ove obitelji jer su bolje informirane i zagovaraju svoje interese. Stručnjaci su prema njima manje sumnjičavi, možda zbog socijalnog statusa roditelja, više se boje ispuniti obvezu javljanja.."
5. Okolina
Izgladnjelo dijete živjelo je s četiri odrasle osobe, svojim roditeljima i jednim parom baka i djedova. Kako se navodi, u pomoćnom objektu pored kuće živio je vrtlar, koji je također navodno rekao da je dijete cijelo vrijeme bilo zaključano u sobi. Vjerojatno imaju rodbinu. Njihovi susjedi, od kojih su tabloidi čuli što je vrtlar rekao. Oni su samo prijatelji. Njihovi kolege. A među tolikim ljudima nema nijednog koji primijeti da nešto nije u redu. Da je dijete mršavo. Ili da nikad ne izlaze iz kuće. Da ne organiziraju programe. Da ne pokazuju njegove fotografije. Jezivo zar ne?
Što učiniti ako sumnjamo?
Čujete bezbroj slučajeva kada netko posumnja da u obitelji nije sve u redu. Dijete je uvijek puno čudnih ozljeda ili iz stana dopire svađa, svađa, plač, vriska. Ovo su jako teške situacije, jer hajmo sada stati ispred susjede da kaže je li stvarno navečer tukla malu Józsiku?
Ako samo posumnjamo da nešto nije u redu, onda vrijedi reći regionalno nadležnoj medicinskoj sestri, koja inače brine o djetetu do njegove 6. godine, a (obično) ulazi i u stan. U takvim slučajevima i skrbnica istražuje situaciju, a ako i ona sumnja, prosljeđuje slučaj službi za skrb o djeci ili, u težim slučajevima, policiji. Ako medicinska sestra ne brine o datoj obitelji, vrijedi krenuti s jednom:
Ako smo relativno sigurni u svoj posao, možemo odmah obavijestiti regionalno nadležnu službu za skrb o djeci.
A ako je situacija potpuno jasna i opasna po život djeteta, treba odmah kontaktirati policiju.
