Dnevnik trudnoće 5.0: Traperice za trudnice klize na kiši

Sadržaj:

Dnevnik trudnoće 5.0: Traperice za trudnice klize na kiši
Dnevnik trudnoće 5.0: Traperice za trudnice klize na kiši
Anonim

16. tjedan

+3,5 kg

Slika
Slika

Moram priznati da sam ponekad tijekom tjedna na duge sate zaboravila da sam trudna. Ovo su tjedni kojima se svi vesele u prvom tromjesečju i koji im jako nedostaju na samom kraju 9 mjeseci. Zaboravljaju se simptomi i dileme prvog tromjesečja. Doktora i bolnicu sam već odabrala, ali prođe cijeli mjesec, a da ne moram ići blizu ordinacije. Imam puna 4 tjedna do sljedećeg ultrazvuka. Samu trudnoću fizički uopće ne osjećam. Pokrete bebe sigurno ne, iako ih cijelo vrijeme gledam. Zadnji put sam ga osjetila relativno kasno, u 22. tjednu. Onda je babica rekla da je to zato što beba tako leži. Možda će tako biti i ovaj put?

Za sada mi grudi nisu nastavile rasti (kucam), nemam bolesti, glavobolje, zatezanje, grčeve u nogama, a bolovi u leđima su netragom nestali. Kratkoća daha zbog hvatanja zraka također se znatno poboljšala, više me ne pitaju na telefon trčim li ili guram kolica uzbrdo.

Da mi obične traperice nisu preuske i da mogu popiti čašu ukusnog crnog vina na kraju napornog dana, možda bih mogla zaboraviti na dijete na cijeli dan. Ali ne samo da su zadnje traperice koje se još mogu zakopčati postale neudobne (a pristaju mi samo zato što su bile vrećaste zbog mog gubitka kilograma prošlog ljeta), već počinjem izgledati prilično ružno u njima. Uhvatila sam se da moram nositi sve široke košulje kako se "muffin top" (višak koji strši iznad struka hlača) ne bi vidio. Pa sam konačno popustila i ovaj tjedan izvadila ogromnu kartonsku kutiju u kojoj sam držala trudničku odjeću iz sezone 2007. Tada smo još živjeli od 2 lijepe plaće, jedan od glavnih hobija bio mi je šoping, a nakon brucošijade jurišao sam na trgovine. Sada sam imao sve razloge pretpostaviti da će se u ogromnoj kutiji naći nešto lijepo za sve moje potrebe.

Pa, čekalo me iznenađenje. Kao prvo, zapamtio sam samo manje od pola odjeće, a ne one nosive polovice. Ostalima sam se čudio kao da ih prvi put vidim. Također, moj životni stil se od tada dosta promijenio. Iznenadilo me pola tuceta bluza na kopčanje i peglanje koje sam nosila na poslu, a sada mi, naravno, više ne trebaju. Moja kći je rođena u listopadu, što objašnjava tri kaki hlače i sve vrste tankih ljetnih komada. Ovi su potpuno beskorisni sada kada termometar pleše negdje oko nula stupnjeva, a susnježica već danima kaplje s neba. Iako se nadam da će ih se dogoditi jednom kad bude lijepo vrijeme, što se usred "punog stoljeća" čini nevjerojatnim.

Međutim, bila sam jako sretna što sam pronašla trudničke traperice. Ima svakakvih verzija, od trokutastih gumenih jastučića s obje strane do elastičnog struka koji pokriva cijeli trbuh. Počeo sam ih isprobavati pomalo u strahu. Kao što sam već spomenula, ovu sam trudnoću započela dosta kilograma više nego prethodnu, bojala sam se da će sve biti malo. No, na moje najveće iznenađenje, odmah su mi stigle prve traperice koje su mi se našle u rukama, jedne od mojih starih favorita, remek-djelo opljačkano s GAP-ovog odjela za trudnice, koje ima elastični dio oko struka od 5 centimetara. Shvatio sam da je prije 3 godine debljanje počelo u prvom tjednu jer sam prestao pušiti, tako da sam sada zapravo na istom mjestu kao kad sam tada nosio ovu odjeću.

Pogledala sam se sa svih strana u ogledalu i zadovoljno shvatila da sam lijepa novopečena mama, te da mi stražnjica sa strane izgleda sve bolje i bolje sad kad mi se trbuščić zaokružuje. Napokon sam mogao disati, ništa me nije sputavalo. Kako bih proslavila traperice, na brzinu sam se fotografirala nasmiješena za fotografiju u tjednom dnevniku. I ako sam već toliko izdržala bez trudničke odjeće, mislila sam da neću taj prizor zadržati za sebe, nego ga odmah podijeliti s ljudima na ulici i prijateljima u igraonici. I ja sam brzo obukla dijete i krenula van. Prvi dan moje trudnoće u rodilištu! Mogao si uhvatiti pticu sa mnom.

Nebo je bilo zlokobne, sive boje kad smo krenuli, ali kiša je bila jedva primjetna. Moja je kći sretno jurila kroz lokve na svom neonsko ružičastom motoru. Kolica nisam ponijela, očito je zbog iskustva uspjeha u trapericama izgubljeno povjerenje u englesko vrijeme i u izdržljivost djeteta. I molio je kad je u hodniku ispred stana ugledao motor. Bilo mi je malo sumnjivo što sam svakih par minuta morala navlačiti hlače jer su se uvijek malo počinjale spuštati, ali sam bila prezauzeta vođenjem djevojčice po rupama ispunjenim vodom nepoznate dubine, pa nisam nemoj se zamarati time.

Slika
Slika

Tek smo na pola puta. Otprilike kilometar od stana, pri prilično velikoj brzini, motocikl je zapeo za ulični kamen, dijete je odletjelo s njega i sletjelo licem u lokvu. Iako sam bio samo 1 metar iza, već je vrištao kad sam ga uhvatio. Brzo sam mu prebrojao zube, provjerio bjeloočnice i očito nije bilo veće štete, ali krv koja mu je curila iz usana ipak je bila vrlo zastrašujući prizor. Njegov mali nos, brada i usta bili su lagano, ali primjetno izgrebani. Bilo mu je hladnog blata na jakni i hlačama, pa čak i na šeširu. Znao sam da nema potrebe za liječnikom ili šivanjem rane, samo dug zagrljaj i šapat na uho. Dok smo stajali zagrljeni na uglu ulice, odjednom je počela padati kiša, a ja sam sebe potiho proklinjao što nisam ponio kolica. Prošla je minuta, a lupanje na mom licu polako je nestalo.

I tada sam shvatila da su moje super trudničke traperice za trudnice skliznule toliko nisko da mi više ne pokrivaju gaćice u potpunosti. Podizanje mojih ruku i mirno stajanje bilo je dovoljno da on potpuno sklizne dolje. Očajnički sam ga pokušala podići jer je dijete ponovno počelo vrištati. Ali kako sam malog držala u podignutoj ruci, ništa nije držalo hlače i koliko god sam ih puta podizala, počele su se spuštati. Pokušala sam spustiti svoju kćer da vidim hoće li se sabrati i stati na svoje noge, ali naravno nije popuštala. Gledala me molećivo svojim malim licem mokrim od suza i kiše i podigla svoje blatnjave ručice prema meni da je uzmem. Kako smo bili jako mokri, nisam imao drugog izbora, jednom sam rukom privio dijete, drugom uzeo ukleti motor i krenuli smo kući. Nakon svaka 3 koraka, morao sam spustiti jedan ili oba kako bih povukao struk hlača s visine koljena. Unatoč svojoj ljutnji i očaju, počeo sam uviđati tragikomičnost situacije. Kad bespomoćno doživite kako vam gaćice šiba ledeni londonski vjetar, ili plačete ili se smijete od frustracije, a ja sam odabrala ovo drugo. Pod normalnim okolnostima, putovanje kući trajalo je manje od 10 minuta i trajalo je 45 minuta.

Kao vojska spuštenih noseva od izgubljene bitke, stigli smo kući mokri do gole kože, šmrkavog nosa, a čak su i djetetu usta bila natečena. Trudničke traperice, nakon što sam ih vukla kroz tisuću lokvi, bile su mi mokre do bedara i blatnjave do koljena. Šutnuo sam ga kao omraženu krpu. Moja partnerica, koja je nekoliko sati kasnije došla doma s vrećicom M&M čokoladica da me utješi, odmah je uvidjela situaciju i podsjetila me da sam nosila one traperice s povećim trbuhom krajem drugog tromjesečja i početkom trećeg, i inače, elastika se očito malo rastegnula. Dovraga, možda mi se oblik promijenio od prethodne trudnoće i donja polovica mi je ravnija.

U svakom slučaju, naučio sam lekciju. Pažljivije ću pregledati sadržaj kutije pune trudničke odjeće i neću pretpostavljati da mi je i dobro ono što mi odgovara. Odvest ću trudničke hlače na probnu vožnju po stanu. Očito će mi trebati nekoliko dana da se ponovno priviknem na trudničku odjeću. Do tada, bit ću djevojka s kolačićima koja otkopčava hlače kad sjedne.

Drugdje

Preporučeni: