Drugi svijet, nepoznata dimenzija, prijatelji, opasnosti i prekrasni podvodni kadrovi - redatelj ronilac, dobitnik nagrade Zlatni dupin kreator Brodova tame govori o snimanju dubokog mora na kauču
Gyula Somogyi, tvorac pobjedničkog filma na Međunarodnom filmskom festivalu Zlatni delfin 2007. u Moskvi, Brodovi tame (Brodovi tame). Opsjednuti ronilac, predani filmaš i sretni otac dviju djevojčica.
Gyula Somogyi (lijevo) s Christianom Petronom, snimateljem filma The Big Blue, 2007.
[foto: David Pilosof]
Kako je došlo do ronjenja?
Ronjenje, kao i jedriličarstvo u mojim srednjoškolskim danima, ispunjenje je želja iz djetinjstva. Godine 2002. sve se poklopilo da konačno odem na tečaj ronjenja. Odabrao sam Diving Academy (sada poznatu kao Elite Divers), gdje sam upoznao instruktore koji su značajno utjecali na to kakav ću ronilac postati, koja će me grana ronjenja zanimati. Gyula Dóra probudio je moju znatiželju o dubini i ubrzo sam se našao u timu tehničkih ronilaca. Ovdje je započeo prilično dug proces učenja koji traje i danas.
The Vision of the Oraculum from Gyula Somogyi on Vimeo.
Ali zapravo, čemu dubinsko snimanje?
Na putu se probudilo moje zanimanje za filmove, svakako kao rezultat odgledanih filmova o ronjenju. Uskočio sam u to i odmah mi se učinilo kao prirodna stvar. Tada smo pisali jesen 2004. godine. Put do podvodnog videa Dombovári Tiboron (Wikipedia article), mađarski ronilački fotograf National Geographica. Kako je postalo jasno, videoografija je moje pravo podvodno područje, pa sam se fokusirao na to. Čitao sam, učio i nije bilo ronjenja kad nisam imao fotoaparat u ruci. Gyula Dóra je na samom početku rekao: budite oprezni, jer ako počnete snimati, postat ćete rob kamere. Tako se i dogodilo. Nije da mi smeta, zapravo…
Ovo je bilo u redu do ove točke, ali ovdje dolazi najbolniji dio za mene kao jednog videografa-filmaša: snimka je spremna, ali kako će to postati film koji će moći gledati i drugi ljudi? Nakon duge potrage pronašao sam Istvána Kálmána, upravitelja Objektív Stúdió, koji redovito drži tečajeve o podvodnom snimanju, kinematografiji i vještinama montaže.
U travnju 2006. sudjelovao sam na prvom natjecanju podvodne fotografije u svom životu, kada sam pratio Tibora Dombovárija kao ronilačkog partnera i snimatelja na natjecanju u Crvenom moru, gdje sam od njega puno naučio, kako radi profesionalni fotograf prirode - ono što sam tada naučio znatno je pridonijelo mom kasnijem snimanju uspješnih filmova.
Jeste li bili u izravnoj životnoj opasnosti zbog svog neobičnog hobija?
Ronilac je uvijek u opasnoj situaciji svojom krivnjom, oprema ili same okolnosti rijetko su krivci za opasnu situaciju ili nesreću. I meni se to dogodilo, na mom prvom pravom ronjenju u špilji u Izverni, Rumunjska. Napravio sam svaku moguću grešku: moje novokupljene suhe rukavice su se smočile, a rezervne mokre rukavice dao sam zaboravnom kolegi roniocu, više od tri sata ronjenja u vodi od 7 stupnjeva praktički je obje ruke učinilo beskorisnim.
Čak ni ne nosimo fotoaparat na nepoznato mjesto, odmah na prednji zaron, pogotovo ne u špilju, a pogotovo ne onu dobru veliku. Pokušavao sam se držati smrznutim rukama, nositi kameru i držati boce i svu opremu svojom ukupnom težinom od 140 funti kada sam skliznuo u pukotinu tijekom uspona. Onima koji su ronili u špilji ne treba govoriti da takva situacija može donijeti kobni obrat. Ali pobjegao sam, lekcija je ostala. U drugom slučaju, moj ronilački partner me spasio od lako kobne krive promjene plina, kao pouku, zašto ne ronite sami… Sjećanje na ova i druga manja iskustva sačuvano je u mom kratkom filmu za ronioce na otvorenim vodama, Zárt terek (Zatvoreni prostori), koji je fiktivni filmski prethodnik filma koji se nikada neće zaboraviti zbog nadolazećeg filma:
Zatvoreni prostori od Gyula Somogyi na Vimeo.
Koliki je izazov u dubini baviti se tako kompliciranom profesijom kao što je snimanje filmova?
Kao što se može vidjeti iz gore navedenog, doslovno je od životne važnosti pridržavati se osnovnih pravila. Fizika ne pravi iznimke. Snimanje, bilo da se odvija na dubini ili u brodolomu noću, mora biti vrlo pažljivo jer tijekom snimanja ne obraćam pažnju na to ide li zaron dobro sa stajališta ronioca (imam li još dovoljno zraka, koliko dugo sam dolje, trebam li krenuti prema preliminarnom planu), ali da snimanje ide dobro. Zato ne škodi imati "najboljeg dečka", partnera za ronjenje koji nema što drugo raditi nego gledati me, provjeravati potrebne stvari.
Koje je bilo vaše najpozitivnije iskustvo ronjenja u gradu ili filmu o ronjenju?
Svako ronjenje s dobrim prijateljima na dobrom mjestu je pozitivno iskustvo, ponekad iz ovog ili onog razloga. Upoznao si živo biće koje si dugo priželjkivao, mogao si plivati s delfinima, bio si dio svjetlosne predstave kakvu viđaš samo u filmovima, i naravno o svemu tome ćeš pričati s prijateljima dok se brčkaš na brodu. A također je velika, velika pozitiva ako ste na vrijeme promijenili kasetu, bateriju i poklopac objektiva u fotoaparatu prije skoka u vodu…
2006. Eilat, Crveno more [foto: Tibor Dombovári]
Na što ste najviše ponosni u vezi s brodovima tame?
Brodovi tame (The ships of darkness) zapravo je bio moj prvi rad koji se usuđujem nazvati filmom, u kojem sam upotrijebio svo znanje koje sam naučio o slici stvaranje i uređivanje.
Najviše sam ponosan što sam uspio snimiti film. U vezi s produkcijom filma i DVD-a upoznao sam mnogo ljudi, au svakom slučaju susreo sam izuzetno korisne partnere. Međutim, nisam imao ništa, samo završen film, koji sam mogao pokazati. Na primjer, kada sam se pojavio iz vedra neba i napisao Róbertu Erdészu iz Solaris benda da bih htio upotrijebiti neke od pjesama s albuma Nostradamus za film, on je odmah odgovorio u dogovoru. Doživio sam sličnu pomoć Gergelyja Böszörményija, voditelja Periferic Records Kiadó, uz čiju je pomoć film objavljen na DVD-u. Štoviše, godinu dana kasnije film je uvršten i na DVD Solarisovog koncerta u Meksiku.
Koja ste priznanja pokupili s filmom?
Film je dobio nekoliko nagrada na raznim međunarodnim festivalima ronilačkog filma, a prva nagrada bilo mu je prvo mjesto na festivalu Zlatni dupin. Ova nagrada, naravno, ostaje jedna od najvažnijih. Također, zahvaljujući filmu, imao sam priliku večerati s Peterom Scoonesom (BBC Blue Planet, Deep Blue i mnogi drugi poznati snimatelji filmova prirode), a prošle godine ga je Béla Bunyik odabrao za program 8. Los Angeles Hungarian Film Festivala. Radeći u Generalnom konzulatu Mađarske u Los Angelesu, dr. Uz pomoć konzula Gábora Kalete uspio sam prisustvovati projekciji filma u pravom West Hollywood kinu, pa to možda smatram najvećim osobnim uspjehom i iskustvom.
Drugi dio intervjua možete pročitati ovdje: Brodovi tame 2
Ako vam se svidio ovaj članak, pročitajte i ovo:
Gledam The Big Blue barem dva puta godišnje i oduševim se svaki put kad se naš glavni lik pojavi sa štipaljkom za nos. | Ljubav sto metara dubine
Zanimaju li vas ekstremni sportovi? Ovdje ćete pronaći mnogo članaka na tu temu | Fokus: ekstremni sportovi
